IZLOŽBA – LJETNI OPUS JOZE KLJAKOVIĆA

14. 5. – 1. 7. 2026.

Memorijalna zbirka Jozo Kljaković i Likovni centar Grad Zagreba predstavljaju izabrani ciklus slika „Ljetni opus Joze Kljakovića“ koje prikazuju javnosti manje poznati opus ovog istaknutog umjetnika prve polovice 20-og stoljeća. Izložbom su obuhvaćena djela nastala između 1928. i 1948. godine, kao izbor od sedam ulja na platnu Joze Kljakovića posvećenih ljetu, dokolici, Dalmaciji i bogatstvu mediteranskog podneblja. Uz jedno djelo iz fundusa Memorijalne zbirke i jedno iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, većinu izloženih radova čine slike iz privatnih zbirki i kolekcija, stoga je ova izložba posebno vrijedna jer prezentacijom i interdisciplinarnim sagledavanjem rada, prikazuje djela koja nisu često dostupna javnosti, a čine izuzetno vrijedan segment umjetnikova opusa.

Autorice izložbe: dr.sc. Lidija Fištrek, voditeljica Memorijalne zbirke Jozo Kljaković i dr.sc. Petra Vugrinec.

Uvod

Izložba Ljetni opus Joze Kljakovća stručno i znanstveno obrađuje građu i prikazuje poprilično javnosti nepoznat opus ovog izuzetno važnog umjetnika prve polovice 20 stoljeća. Kako se dosta vrijednih djela Joze Kljakovića nalazi u privatnim zbirkama i šira javnost ih nije u mogućnosti vidjeti, napravljen je izbor Kljakovićevog opusa koji prikazuje ljetnu tematiku. Većina se slika nalazi u privatnom vlasništvu, dok se po jedno djelo ove tematike nalazi u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i Memorijalne zbirke Jozo Kljaković. Izložbom je obuhvaćeno razdoblje od 1928. do 1948. godine dvadesetog stoljeća, koje se smatra najplodnijim umjetnikovim razdobljem, te je za ovu izložbu napravljen izbor od sedam vrijednih djela Joze Kljakovića. Selektirani Kljakovićev ljetni opus prikazuje dokolicu i odmaranje uz more, te svu ljepotu i bogatstvo mediteranskog podneblja. Kljaković je ljudsko tijelo smatrao najvećim umjetnikovim izazovom, pronalazeći ljepotu i privlačnost u životnoj punoći i savršenstvu snage i ljepote tijela, prikazujući ga, podjednako, do nagosti razotkrivajući žensko i muško tijelo. Ljudski lik u njegovu opusu zauzima dominantno mjesto apostrofirajući nostalgiju za prošlošću, naglašavajući pri tome nevinost i jednostavnost nagih tijela. Tridesetih godina 20. stoljeća, Jozo Kljaković oslikava klasicističke slike i u to su vrijeme nastale razne varijante Kupačica, Odmaranja na plaži, Dva akta, Na žalu, Na kupanju, prizori inspirirani ljetom, kupanjem, plažama i putenim tijelima, što mu omogućuje neiscrpan prostor za prikaz raznih varijacija ove tematike. Motive koje slika Kljaković inspiriran navedenom temom profesor Grgo Gamulin proglašava vrhuncem herojskog erotizma unutar Kljakovićeva opusa(Gamulin, 1987). Dostojanstvenost i mirnoća kojom odišu Kljakovićevi nudo aktovi naglašavaju anatomiju i tajanstvenost ženskog i muškog tijela. Od samih početaka on stvara u stilu velikog reda i forme što proizlazi iz vlastite tradicije podneblja u kojem je odrastao. Uzdižući do mita putenost i ženstvenost kao i herojsku snagu muških likova, Kljaković se idući prema neoklasičnoj formi, igra svojevrsnom simbolikom tj. „likovnom metaforikom simboličnog naboja, koja se godinama zasnivala na suprstratu secesijske i naposljetku artdecoovske stilizacije, postepeno se transformirajući u skladu s novorealističkim tendencijama klasične provenijencije“(Reberski, 2012). S vremenom njegovi ženski aktovi i muška tijela koja su do tada bila stilizirane forme, sada poprimaju prirodniji izgled, što i jest značajka novorealističke oblikovnosti. 

Povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski apostrofira da „teško da ćemo u ijednog našeg slikara naići na tako potpuno ostvareni neoklasični ideal ljepote iz ‘svijeta Arkadije’, koji je zaživio na Kljakovićevim slikama krajem dvadesetih i tridesetih godina“(Reberski, 2012). Specifičnost obrade mediteranskih tema prije industrijalizacije u djelima Joze Kljakovića u kojima su na pomalo romantičan i magijski način prikazani likovi u prirodnom okruženju Dalmatinske obale, svrstavaju ga kao vodećeg kreatora magijskog realizma.

Zašto magijski realizam u slikarstvu Joze Kljakovića? Petra Vugrinec u stručnom tekstu kataloga izložbe Novi prilozi vrednovanju umjetnikova opusa(2020) izvodi poveznicu između slikarstva Joze Kljakovića i književnosti Gabrijela Garcije Márqeza odabirući ovakav književni diskurs u obradi Kljakovićeva opusa mediteranskih tema.  Ona navodi „kako je postmodernistička opsesija prolaznošću u našoj sredini anticipirana Kljakovićevom mediteranskom sjetom, njegovim zatravljenim protagonistima dalmatinskih siesta, zaustavljenima u veličanstvenom stavu ritualnog obreda neke davne arkadijske zemlje“(Vugrinec, 2020). Kljakovićeva cjeloživotna opčinjenost klasičnim vrijednostima, dubokim humanitetom i figurativnim slikarstvom, njegova nevjerojatna zaokupljenost ljudskim likom, te stavljanje u prvi plan svih tematskih i motivičkih implikacija lika žene i muškarca proizlazi iz njegova rodnog kraja tj. podrijetla. Odrastajući na ruševinama stare Salone, Kljaković razvija ljubav prema mitskim bićima, izgubljenim svjetovima povezanim s Mediteranom, morem, primorskim krajolikom, seoskom idilom i prirodom. Davni pomalo zaboravljeni mitski svjetovi ‘Arkadije’ kako ih naziva Ivanka Reberski, zaokupljali su Kljakovića i savršeno ga ukopili u neoklasicizam naših slikara kao najizrazitijeg reprezentanta neoklasične linije realizama koju je uzdigao do mitskih ideala. U autobiografskoj knjizi U suvremenom kaosu(Kljaković, 1952)opisuje fasciniranost ‘ljudinama  težačkim’, koji su naše vinograde i naša polja obrađivali. „Bili su to ljudi opaljeni od sunca, išibani od vjetra i škropca. Bili su jednako široki u vratu, kao i u pasu. Ruke i ramena njihova kao da su bila sjekirom iz tvrde hrastovine istesana. Oni su počimali svoj rad u polju jednom neizrečenom molitvom-izlaskom sunca; završavali isto tako molitvom-zalaskom sunca. Zatim su ostrugali motike, istresli obuću i pošli na večeru. Za večerom su se šalili i veselili. Vjerovali su, da dok sunce izlazi i njihova zemlja postoji, oni ni njihovi neće biti gladni“.

Smatramo kako je ovaj ciklus izuzetno važan za Kljakovićevo djelo i s toga smo odlučile postaviti ovu malu, ali značajnu izložbu, te stručno obraditi djela u katalogu o kojima piše Petra Vugrinec.

Postavljanjem ove izložbe od sedam tematski određenih djela Joze Kljakovića u memorijalnoj zbirci, prezentacijom i interdisciplinarnim sagledavanjem rada, te predstavljanjem javnosti, željele smo prikazati djela koja nisu dostupna javnosti, a izuzetno su vrijedna i nadopunjuju značajan umjetnikov opus.

Lidija Fištrek

Kljakovićeve slike Ljeta ili Melankolija Mediterana

Arkadijski ciklus Joze Kljakovića koji se predstavlja izložbom nastaje u vremenu međuraća u sretnim danima koje provodi u Zagrebu s obitelji, kolegama i prijateljima radeći kao profesor na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu. Vrijeme je to kada nakon velike samostalne izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt 1920. godine Kljaković biva prepoznat i priznat kao jedan od vodećih umjetnika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca te dobiva velike narudžbe oslikavanja sakralnih i državnih objekata u Hrvatskoj i šire. Upravo radi toga odlazi u Pariz na usavršavanje u fresko tehnici kod poznatog francuskog freskista Marcela Lenoira. Tamo upoznaje i druži se s pripadnicima francuske avangarde, kao i s hrvatskim umjetnicima Uzelcem, Šumanovićem i Babićem. Sluša predavanja na čuvenoj Academie Ranson. 

Razdoblje je to velike popularnosti svestranog Kljakovića koji će freskama ispuniti brojne interijere poput onih u: župnoj crkvi sv. Marka u Zagrebu (1923. – 1940.) , župnoj crkvi sv. Martina u rodnom Vranjicu (1927.), crkvi sv. Marije u Biskupiji kod Knina (1938.), sv. Eustahija u Dobroti u Crnoj Gori (1932.). Nije izostalo ni ukrašavanje svjetovnih zgrada poput Bankovne palače u Zagrebu kraj Schlosserovihstuba koje vode na Šalatu (1923.), novonastale Carnelutijeve Asicuracioni Generali na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu (1940.), a načinit će i monumentalne murale za Hrvatsku gospodarsku komoru (1927.) te za zagrebačku Gradsku vijećnicu (Borba Kaptola i Gradeca danas u Muzeju grada Zagreba, 1928.). Oslikat će i grobnicu obitelji odvjetnika i političara dr. Ivana Gmajnera na Mirogoju (1928. – 1934.). Valja spomenuti još i strop kuće monsinjora Svetotzara Rittiga u Opatičkoj ulici (oko 1930.) te Meštrovićevu ložnicu u domu slavnoga kipara u Mletačkoj 8 u Zagrebu (1925. – 1927.).

Izložbena aktivnost Kljakovića je na vrhuncu. Na umjetničkom obzorju dvadesetih i tridesetih godina zajedno s Meštrovićem zauzima svojevrsnu elitističku poziciju. Druži se s vodećim intelektualcima tog doba, umjetnicima: Meštrovićem, Kršinićem, Becićem, Mujadžićem, Tartagliom; arhitektima: Iblerom, Ehrlichom i Cotom; književnicima: Krležom, Nazorom i Cesarićem, glazbenicima Bersom i Tijardovićem, mecenama: Vladimirom Arkom i Krešimirom Pučarom. 

Osniva grupu Zagrebačkih umjetnika s ciljem oplemenjivanja kulturnog života metropole, a kriterij selekcije umjetnika bio je europski nivo umjetničke kvalitete. Grupa je izlagala jednom godišnje, a sastajala se u „Dalmatinskom podrumu“ Ante Gašpića. Vrijeme je to intenzivnog Kljakovićeva djelovanja na svim područjima društvenog života od politike do kulture, razdoblje kada u kavani Medulić, na uglu Ilice i Medulićeve nastaje sedam pjesama u heksametrima posvećenih upravo Kljakoviću pjesnika i prijatelja Vladimira Nazora.

Mogli bismo reći, sretni dani blagostanja koji će na neko vrijeme uspavati homo politicusa te ustupiti mjesto homo pictor-u ili poeticusu, kada će Joža, kako su ga u Zagrebu zvali, kao i nekolicina umjetnika dolaskom u Zagreb koji se ubrzano razvija doseći maksimum vlastitog kreativnog žića.

Vratimo se na dio opusa posvećenog ljetu, dokolici, Dalmaciji kao podneblju koje podsjeća na izgubljeni svijet iz kojeg je Bog protjerao prve ljude istočno od Raja, ili na mitsku Arkadiju, zemlju Pana i melankolije, pastira i utopije. 

Izložba obuhvaća sedam štafelajnih slika povezanih istovjetnom motivikom ljudi koji leže na žalu uz more uživajući u suncu i žuborenju mora. 

Iako se čini da su odabrana djela nonšalantno organizirana, ništa ovdje nije prepušteno slučaju i svaki je detalj pomno promišljen korespondirajući s raskošnom tradicijom figuralnih kompozicija zapadnoeuropske umjetnosti od renesanse (usp. Leonardo da Vinci, Sv. Ana, Bogorodica i dijete, 1510. – 1513., Muzej Louvre, Pariz) naovamo. No, prije no što krenemo na usporednu analizu s primjerima iz europskog i hrvatskog komparativnog korpusa, slike valja dobro promotriti.

Petra Vugrinec