Ja i moj mlađi brat: Joza i Živko Kljaković
- 10. – 4. 11. 2025.
„Svaki umjetnik nosi u sebi naslage strasti i ljubavi svoje zemlje, svoga kraja i svoga naroda.“ (Jozo Kljaković)
KORIJENI I SJEĆANJA
Dok se ime Joze Kljakovića asocira s monumentalnim slikarstvom i crkvenim freskama, svoju dušu on odaje u intimnim akvarelima manjih dimenzija i nostalgičnim svjetovnim temama. Utisci i sjećanja iz djetinjstva i rodne Dalmacije prožimaju cijeli njegov stvaralački vijek, od akvarela Rodne kuće u Marusincu, koji prikazuje djedovu kuću u Solinu do prizora težačkog rada i ribolova poput Povratka ribara (1945.). Uvijek bi uvijek sanjao o povratku u rodni kraj kakvog se sjećao iz djetinjstva ‒ kao ,,polje ispod djedovih kuća u Solinu” gdje je oko rimskih iskopina ,,mirisala … vinova loza, smokva i maslina”. Tamo se „divio snazi silnih ljudina težačkih” (Kljaković, J. U suvremenom kaosu, 1992. str. 14-15).
Najstariji i najmlađi brat Jozo i Živko nisu mogli dijeliti djetinjstvo, ali rodno mjesto itekako predstavlja inspiraciju za obojicu. Za vrijeme zbjega u El-Shattu tijekom Drugog svjetskog rata, Živko je intenzivno stvarao i to iz ,,sjećanja na daleku Dalmaciju u kojoj mu je ostao malodobni sin Vanča” (Palčok, Z. Akademski slikar Živko Kljaković, 1905 — 1982., Narodna umjetnost, 21, 1984., str. 197.). (Sofija Silobrčić)
TIJEK I PROSTORI STVARANJA
Poznato je kako je Jozo Kljaković djelovao u Zagrebu kao kustos Moderne galerije, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti te kao slikar (freske u Crkvi Sv. Marka). Godine 1943. odlazi u Rim kako bi radio na mozaicima za Papinski zavod sv. Jeronima. Zbog neslaganja s režimom u domovini tamo ostaje do 1947. da bi potom preselio u Buenos Aires (Autoportret iz 1952.) Zbog lošeg zdravstvenog stanja 1956. mora se vratiti u Italiju da bi, nakon toliko godina i uz brata Živka, završio život u Zagrebu 1969. godine.
Živko je iskusio sudbinu prognanih. Tijekom boravka u El Shattu, usprkos nedaćama, proživljava razdoblje najintenzivnijeg stvaranja. Ugljenom bilježi svakodnevicu – Slikarski atelje (1944.), Partizanska radionica II (1945.), ali i portrete i prizore iz dalmatinskog života. Po povratku u Split osniva i vodi Školu za primijenjenu umjetnost da bi od 1950. započeo djelovati u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. Posao ga vodi na terenska istraživanja gdje crta sustavno kazivače, motive narodnih nošnji, instrumente, oruđa i arhitekturu (odabrane table), iako ne odustaje niti od slikarstva kojim se bavi sve do smrti 1982. godine. (Dora Marochini)
MEDITERAN ZAUVIJEK
Obojica su braće na različite načine bilježila i tumačila dalmatinski prostor. Jozo u radovima poput Dubrovačkog diptiha (1925.) arhitekturu grada promatra kao pozornicu povijesti i identiteta. Njegove skice i prizori Dubrovnika odišu monumentalnošću i simbolikom, naglašavajući ulogu grada kao kulturnog središta. Živko Kljaković pristupa prostoru dokumentaristički. Njegovi crteži gustijerne ili dvorišta u Stonu nastaju u okviru etnografskih istraživanja, precizno bilježeći graditeljsko nasljeđe i svakodnevni ambijent Dalmacije.
Različiti pristupi viđeni su i kad su u fokusu ljudi i njihove djelatnosti. Živko mora biti dokumentarist jer je sudionik istraživačkog procesa na terenu, Jozi je dozvoljena slobodna slikarska interpretacija. Gledani zajedno, njihovi radovi daju širu sliku graditeljskog nasljeđa, identiteta i svakodnevice u Dalmaciji (Karla Feliks i Ivan Skok).
ZAHTJEVI DRUŠTVA
Kroz svoje radove, ali i autobiografsku prozu i novinske članke, Jozo Kljaković često je pokazivao kritički stav prema društvu i politici. U prikazu Grupa Zemlja interpretira suvremene umjetnike i njihovu ulogu u društvu, dok u karikaturi iz 1931. koristi ironiju kako bi komentirao odnose moći i društvene prilike. Sličnu potrebu imao je i Živko. To pokazuju skenirane fotografije njegovih karikatura predratnog jugoslavenskog režima koje se čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju. Premda su djelovali u različitim okolnostima, Jozo i Živko koristili su umjetnost kako bi prenijeli svoje stavove i progovorili o društvu, jedan više, drugi malo manje glasno. (Magdalena Stipković)
Naše istraživanje, interpretiranje i koncipiranje ove male izložbe smatramo samo nekom vrsti uvoda u ovu temu i veselimo se nastavku prezentiranja svijeta kroz ovo bratsko očište!
